Što je ženama danas čipka
Masovni turizam svako ljeto krade ulice južnih gradova i sve više nagriza granicu između polako nestajuće autentičnosti i njene komercijalizirane verzije koju posjetiteljima nastojimo prodati pod izvorni doživljaj. Zbog ljudske pohlepe Mediteran postaje sve užareniji; puca pod pritiskom uzurpacije resursa, privatizacije javnih površina te degradacije infrastrukture i prirodne raznolikosti. Polako postaje mjesto od kojeg se, barem u onim ljetnim mjesecima, sklanja i bježi, ako ne u neka hladnija područja, onda barem u ona tiša i mirnija.
Takva konstelacija sa sobom nužno donosi pitanja što je uopće od mediteranske autentične kulture ostalo, njegujemo li je radi nas samih ili drugih, može li se baština zaštiti od onog neautentičnog te kakav doprinos u tome mogu dati žene kojima su ta mjesta degradacije jedini dom.
“Ženski rad, dobar hlad”
Već dvije godine zaredom u ljetnim mjesecima u ulicama povijesnih jezgri Šibenika i Zadra postavljene su privremene instalacije od čipke, radovi nastali spajanjem takozvanih milje/tabletića, čipkastih stolnjaka i prekrivača te svih onih tkanina koje nas podsjećaju na domove iz nekih drugih vremena. Šibenska verzija čipkastog eksponata, koju je oblikovala umjetnica Tijana Mihailović, realizirana je u ljeto 2023. godine kao dio projekta “Ženski rad, dobar hlad” Šibenske udruge mladih.
Godinu dana kasnije, nadovezujući se na njihov rad, udruga Kamene babe također je postavila sličnu instalaciju u zadarskoj “Varoši”, centru grada u kojem je svake godine sve manje domaćih stanovnika a sve više apartmana. Zadarska verzija projekta nadopunjena je dodatnim aktivnostima pa je tako uključivala i osmišljavanje posebne pjesme koja valorizira ženski rad.
Donacijama prikupljeni čipkasti radovi ovim su projektima dobili novu funkciju. Čipka, tkanina koja skriva koliko i otkriva, postala je funkcionalno sjenilo iznad užarenih stoljetnih kamenih ulica, zaštitnik od Sunca koji omogućuje komadić hlada te stvara mjesto na kojem je, i po najvećem zvizdanu, moguće na trenutak zastati i odmoriti. U doba klimatskih promjena, u kojem je upravo Mediteran označen kao hot spot globalnog zatopljenja, ove instalacije daju doprinos prilagodbi sve toplijem vremenu, povezivajući ono tradicionalno i autohtono sa novo normalnim, stvarnošću koja nas svako ljeto sve više prži, i u kojoj je svake godine, pod navalom investitora i turističkih projekata, sve manje javnih površina namijenjenih odmoru. Naročito onih zelenih koje su nam najpotrebnije.
Ove projekte su iznjedrile žene, radnice, umjetnice i aktivistice te su uglavnom nastali volonterskim radom, djelovanjem koje je lišeno bilo kakve potrebe za profitom. Osim praktičnih instalacija koje na ulici snižavaju temperaturu za koji Celzijev stupanj, poanta inicijativa bila je promocija, reafirmacija i osuvremenjivanje materijalne kulturne baštine koja se odnosi na ženski ručni rad te povezivanje žena u cilju stvaranja priče koja tematizira njihovu radničku poziciju.
Čipka i žene
Upravo je čipkarstvo bio jedan od zanata koji je kroz povijest igrao značajnu ulogu kada se radi o ulasku žena u svijet rada. Više od 500 godina čipka svjedoči o razvoju ženinog socio-ekonomskog statusa, ali i o konstanti koja isti obilježava.
Iako nam se društveni položaj poboljšao, i dalje vodimo bitke za jednakost. Imamo veća prava kao u ni u jednom trenutku povijesti, ali zato često svjedočimo tome kako nam se ona nastoje oduzeti. Unatoč tome što su naše borbe povezanije i umreženije, često svoje nevolje proživljavamo u tišini, odvojene od sviju.
Zbog toga polaznice radionice “Ženski rad: Pjesma kao amulet” pod vodstvom glazbene pedagoginje Marte Kolega pjesmu koju su napisale u sklopu zadarske inačice projekta “Ženski rad, dobar hlad” počinju stihovima:
“Misli kažu da sve moran sama
Pomoć nema ni po misec dana”
Položaj žena pod ovim podnebljem opisuje i kontekst u kojem je čipka nastala, stoga ćemo se ovdje kratko osvrnuti i na povijesni aspekt njene izrade.
O samom nastanku čipkarstva više je teorija no većina njih se ujedinjuju u zaključku da se čipka rodila za vrijeme renesanse na Mediteranu, preciznije, na području Venecije, ali i da se nedugo poslije razvijala na području Flandrije te u drugim, sjevernijim dijelovima Europe. Bitna potvrda o nastanku čipkarstva u Hrvatskoj može se naći u spisima Senata Dubrovačke Republike iz 15. stoljeća koji “čuva” zakonitosti izrade čipke. No, kako navodi autorica Nerina Eckhel, ta je vještina zamrla zbog potresa koji je 1667. godine pogodio grad. Unatoč tome, takozvane albe ili misne košulje koje se još uvijek čuvaju u samostanima diljem Hrvatske dokaz su početka razvoja razvoja čipkarstva na ovom komadiću juga.
Ono što razlikuje hrvatski kontekst od onog u kojem se čipka razvijala u drugim europskim državama jest činjenica da je ona ovdje uglavnom živjela na selu. Naime, izrada čipke u ostatku Europe bila je u rukama crkvenjaka, građanstva i plemstva dok se u Hrvatskoj njome uglavnom bave žene u ruralnim krajevima kako bi osigurale dodatni izvor prihoda.
Čipki su kroz povijest dodana brojna simbolička značenja, mitovi i legende; svaka regija u kojoj se razvijalo čipkarstvo imala je svoje priče koje su se, baš kao i sami zanat, stoljećima prenosile u zajednici. U gotovo svakoj od njih, dakako, glavnu ulogu ima žena. Legenda iz Venecije tako kaže kako su radovi od čipke bili svadbena vela u kojima su se djevojke udavale za mornara, dok u jednoj drugoj verziji priče mornar umire, a čipka postaje sredstvo kojim se ovjekovječava uspomena na njega. Čipka je, kako navodi autor David Hopkin u svom radu iz 2021., bila povezana s ključnim trenucima u duhovnom i svjetovnom životu; ona se nosila na krštenjima, prvim pričestima, vjenčanjima, sprovodima i žalostima, a u obliku pokrivala za glavu postala je dominantno obilježje ženske regionalne nošnje.
Nemalu ulogu u njenom razvoju imala je Crkva. Već u 16. stoljeću, piše Hopkin, čipka se podučavala u venecijanskim sirotištima kojima je upravljalo svećeništvo. Na taj se zanat gledalo kao na priliku da se siromašnim mladim ženama osiguraju sredstva za život kako ne bi završile na ulici. Naknadno su se u čipkarskim regijama počele otvarati posebne škole u kojima se učila ta vještina, što je, navodi Hopkins, potaknulo brojne rasprave. Ideja žene radnice naveliko je osporavana, a obrazovanje djevojčica u tom je periodu bilo predmet žučne polemike između liberala i onih koji su podržavali konzervativne ideje toga što bi zapravo žena trebala raditi.
Ipak, takve se specijalizirane škole masovno otvaraju diljem Europe. Na primjer, nakon što je u Flandriji sredinom 19. stoljeća kriza u flamanskoj industriji lana uništila domaću proizvodnju koja je bila najvažniji izvor zapošljavanja žena i djevojaka, čipkarske škole dobivaju poseban zamah. Samo u pokrajinama Istočne i Zapadne Flandrije do 1860. bilo je preko 800 škola koje je pohađalo od više od 40.000 djevojaka.
Škole čipkarstva tako postaju mjesta na kojima se žene sastaju, povezuju, uče jedne od drugih te u konačnici stvaraju nove vrijednosti.
Takve škole djelovale su i na području Hrvatske; prva dokumentirana bila je ona na otoku Pagu, osnovana 1906. godine. Škola, koja je djelovala sve do Drugog svjetskog rata, formalizirala je podučavanje čipkarstva koje se do tada uglavnom prenosilo usmenom predajom, što je također dovelo do samog unapređenja tehnike. Paška škola zatvorena je krajem Drugog svjetskog rata da bi kasnije oživjela sklopu nastavnog plana u Srednjoj školi Bartula Kašića u kojoj djeluje Škola paške čipke. Čipkarska sekcija u Osnovnoj školi Jurja Dalmatinca u Pagu počela je s radom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a 2013. godine osnovana je Učenička zadruga Ročelica u kojoj svoje mjesto ima i radionica na kojoj se uči čipkarstvo.
Danas u Hrvatskoj postoje tri glavna centra čipke u kojima postoji duga tradicija izrade. Svaki od njih obilježava drugačija tehnika; u Lepoglavi je to čipka na batiće, na Pagu se ona radi na iglu dok je grad Hvar poznat po čipki od agave.
Čipke na ulice!
Čipkasti radovi tradicionalno se izlažu u brojnim povijesnim i etnografskim muzejima i galerijama diljem Europe, no isto tako sve više izlaze na ulicu u nekim novim formatima.
U Dalmaciji sve rjeđe viđamo starije žene kako u javnim prostorima izlažu svoje radove, a stolove i police nam odavno ne krase tabletići. Unatoč tome, čipka postaje inspiracija za brojne umjetničke projekte čime joj se udahnjuje novi život, daje novo značenje te prilagođava sadašnjem vremenu.
Ako se prošećete Marseilleom, gradu u kojem se nalazi poznati Muzej europskih i mediteranskih civilizacija (MUCEM), primjetit ćete kako fasada zgrade estetikom podsjeća na čipku. Vizualni identitet tog objekta kroz modernu arhitekturu slavi vještinu u kojoj se povezuju mediteranske zemlje. Australska umjetnica Maggie Hensel-Brown , čiji se radovi nalaze kao dio stalne postave u više muzeja diljem svijeta, uzima element čipke te, povezivajući ga sa situacijama i objektima modernog doba, od njih radi čipkaste “mimove”. Ako ste kojim slučajem ove godine gledali Euroviziju, vjerojatno ste primijetili da je finalist tog natjecanja, hrvatski kandidat Baby Lasagna, u svojim nastupima često nosio outfite na kojima se nalazio motiv čipke. U slučaju da ste bili u Lepoglavi, možda ste načuli kako tamošnja umjetnica Snježana Varović u procesu izrade unikatnog nakita, između ostalog, koristi i čipku.
Čipkarstvo, zanat koji se održava stoljećima, u brojnim je gradovima zaživjelo u obliku uličnih murala, za što je zaslužna varšavska umjetnica NeSpoon koja je jedan od svojih radova realizirala i u Osijeku. Ideja slična onoj iz Šibenika i Zadra realizirana i u Španjolskoj Malagi, gradu u kojem u zadnje vrijeme stanovnici sve češće izlaze na ulice kako bi ustali protiv masovnog turizma.
Zajednički nazivnik svim ovim projektima je njegovanje kulturne baštine, utočišta u kojem obitavaju tradicija, povijest te vrijednosti zajednice, i koje nas jednim dijelom oblikuje kao pojedince i kolektiv. Baština tako služi kao podsjetnik na živote naših predaka te putokaz u budućim bitkama za onu verziju autetentičnostii koja je ponajprije potrebna nama samima, i koju valja sačuvati od nestajanja. U tom kontekstu, instalacije postavljane u Šibeniku i Zadru govore o međugeneracijskoj solidarnosti današnjih žena sa svojim prethodnicama.
Možda više ne moramo čipkariti kako bi zaradile za život, ali smo zato utopljene u nemali broj nekih novih poslova, obveza i očekivanja te, u konačnici, vlastitih nadanja da si ćemo svojim rukama sašiti bolje sutra.
Tabletići koji čuvaju “kale” od vrućine stoga nisu samo obična instalacije, već i krik tamošnjih žena koje i inače nesebično zagovaraju društvene promjene, one koje idu u koristi cjelokupnom društvu a ne partikularnim interesima. Sakupljajući tabletiće od svojih majki, baka i starijih susjeda te spajajući ih u jedno veliko sjenilo, članice udruga ŠUM i Kamene babe odvojile su svoje vrijeme te ga u obliku ovih instalacija poklonile zajednici.
A upravo je to najvredniji resurs koji imamo. Čipka je proces kojem trebaju mirnoća i preciznost, traži da se zastane na tren te umire ruka, tijelo i misli. U čipkarstvo su utkani dugotrajni rad i strpljenje, ono zahtjeva sve ono za što, uzevši u obzir današnjicu koja nas melje, žene, radnice, majke danas imaju sve manje vremena.
Upravo zato ovaj tekst privodimo kraju stihovima kojima završava prethodno spomenuta community pjesma nastala na radionici u organizaciji udruge Kamene babe. Cilj stihova koje su osmislile žene, i koji su posvećeni upravo ženama, je da se šire, budu pjesma sviju nas te, kao čipkarstvo, žive kroz buduće generacije.
“Ajde stani ti uz moje rame
Skupa ćemo kroz sve sitne drame
Sve zajedno, protiv straha same”
Autorica teksta: Melita Vrsaljko
Fotografije: Udruga Kamene babe
Tekst je nastao u sklopu projekta “Ženski rad, dobar hlad”. Projekt organizira udruga Kamene babe, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zadra i Zadarske Županije.
Tekst je objavljen na VoxFeminae.net.